Posvećeno mojoj drugoj generaciji učenika…..mada je i sa prvom naš slogan bio „Svi za jednog-jedan za sve“….pesma je napisana u junu  ove godine.

Posmatram vas tako uzbuđene,lepe
a misli mi nekontrolisano lete.
Pred očima lica
malenih glavica,
uplašenih petaka,
budućih velikih đaka.
Izmešani pred stepeništem stoje 
I minute broje.
Pitaju se s’ kim će sada poći?
Da li će moći? 
Hoće li znati,hteti i umeti?
Širokog odmeha čitam im imena
A oni misle:“Kakva je ta žena?“
Je li osmeh varka?
Da li je to zamka?
……i……napuni se naša barka.
Plovidba je započela 
kako sam i želela,
Hrlili smo složno u pobede blistave,
Naučili lekcije prve:
„Mi smo jedna porodica 
Ozarenih lica,
Pomažemo drugu,
Zajedno porazimo svaku tugu.
Nastavnici se ljute
Zahtevaju odgovore krute,
Zaboravili su kako je biti dete
Sa Nestašne planete.
Razredna bude stroga tada,
Kao da ceo svet pada,
Sruši se na nas i kazna neka
Pa teče kao reka….
To zahteva još više rada,
Rada na sebi ko da smo od gline,
A ona neće tu masku da skine.
Znamo da nas voli
Da nas zato moli,
Da budemo dobri ljudi,
Da se na prvu nikome ne sudi,
Da budemo snažni,odani i mudri,
Pravi Musketari
I veliki ljudi.“
Neprimetno,tiho ,moji Musketari
Uz zvuke muzike svi se poređali.
Zagrlili nežno jedan do drugoga,
A kroz reči pesme oseti se tuga:
„Noćas se rastajemo mi
U srcima ostaju drugovi.“
I tada shvatim da granica nema,
Da više nema dilema,
Da su svi složni,
Nema prvog,drugog,
Da svi su jednaki na tom putu snova
I da mi odlazi generacija ova.
Sad ponosno izgovaram reči te:
„Svi za jednog,
Jedan za sve.“ 
Jakšić Marija